Esej

Predstava savremenog plesa (Jasmin Osmanagić)

04.05.1980. godina
Još kao djeca smo se igrali svih igara koje su u to vrijeme bile popularne medju djecom iz ulice. Sjećam se jedne prilike kada mi je moj drug Dragan rekao da sam mu ukrao kliker tokom igre „hopa po kliker“, a da se sada ne pravdam ikome, mislim da nikada nisam niti pokušao prisvojiti nešto što meni ne pripada. Da bi se opravdao, te uvjerio jarana Dragana da mu nisam ukrao kliker, osnovno što je bilo, zakleti se najvećom zakletvom „TITA MI“! To sam i učinio, na što se moj drug Dragan smirio. To je bio jedini dokaz istine. Ne znam zašto, ali je bilo tako! 

Par godina nakon toga, tačnije 04.05.1980 god. umro je drug TITO! 

Predsjednik naše Jugoslavija, “Josip Broz – Tito“! Svi smo plakali. Sjećam se da su stariji kroz plač i tugu govorili, šta će mo sada bez njega. Ko će nas čuvati? Takve reakcije ni tada pa ni sada mi nisu bile jasne. Hajd nejse. U istinu govoreći i meni je suza kanula. Bilo mi je žao. Tako su me učili i ponosan sam što sam dio te škole koja se zvala “bratstvo i jedinstvo“! Trenutno tu gdje sam nastanjen, imam pajdu (druga), rodom je iz Sanice nekih 200 km od mog rodnog kraja i igrališta, glavnog grada BiH „Sarajevo“! Tako kroz priču i sjećanja, dođosmo do istog zaključka da smo svi vjerovali u jedno a kao što rekoh, to je „bratstvo i jedinstvo“! Isto smo se zaklinjali. Jesmo TITA MI! 

Kroz priću i sječanja, moj drug Elhad me provede kroz put života s kojim je on putovao sve do dana danšnjeg. Dosta toga se poklapa i sa mojom sudbinom, ali ne daj Bože ikome Elhadove sudbine. Što bi moja nena rahmetli rekla, „ne daj Bože ni dušmaninu“! Elhadova sudbina nakon prelijepog, razdraganog i bogatog djetinjstva:

1984.
Odlazi sa ponosom kao i „svi“ njegovi vršnjaci diljem cijele Jugoslavije u Jugoslovensku narodnu armiju, grad Knin (republika Hrvatska). Ulazi u njemu nove čari života gdje upoznaje drugove iz cijele države Jugoslavije. Elhad sa ponosom oblači vojnu uniformu, te polaže zakletvu da će braniti integritet i interese SFRJ! Zakletva je bila samo formalnost jer u to vrijem svaki vojnik bi žrtvovao i svoj život kako bi zaštitio interese države. U vojsci su drugovali vojnici raznih nacija: srbi, hrvati, muslimani, romi, albanci, jevreji i td. Vjerovali su da razlike nema. Svi su kao braća, te kako kaže Elhad: da mi je samo doživjeti još jednom da sa drugom Igorom, Slavenom ili nekim drugim prepolovim svoj komad gurabije koju sam dobio u prvom paketu od svoje majke. 

Identična priča mog vojskovanja 1981. Iz Danilovgrada (Crna gora)! 

Elhad mi reće kako je uživao tok stražarenja u kasarni, da li to bilo noću ili danju, svejedno je. Imao je osjećaj odgovornosti i u tim momentima je uvijek bio spreman dati svoj život za očuvanje zajedništva, „bratstva i jedinstva“! Ipak kako kaže, najviše je volio noću stražariti. Tada je imao vremena i za vršenje povjerenja koje mu je ukazano sa strane predpostavljenih, kao i skrivenu slobodu kada je pisao pisma svojoj majci. To su bili momenti gdje je mogao najopširnije opisati svoj osjećaj.

Pismo majci:

Draga mati! Evo ti se javljam sa dežure. Meni je ovdje jako lijepo. Stekao sam drugove iz raznih krajeva Jugoslavije i mogu ti reći da smo svi kao jedno. Poginuli bi smo jedan za drugog. Jedan od najboljih prijetelja mi je Igor iz Beograda. Stvarno mi je kao brat. Prošli paket koji si mi poslala, podjelio sam s njim, naravno i ostalim drugovima. Oduševljen je s tvojom baklavom. Naš komadant  “Major Miletić“, jako je strog, ali pravedan. Moramo ga slušati i od njega učiti kako biti patriota. Upravo sam gledao na televiziji jedan dokumentarni film iz drugog svjetskog rata. Holokaust, ako znaš sta je to? 

To ti je organizirani sistematski genocid, gdje je ubijeno oko 6 miliona evropskih Jevreja za vrijeme nacional-socijalizma u Njemačkoj. Pojam holokausta se odnosi također na sistemsko istrebljenje Jevreja u zemljama saveznicama nacističke Njemačke. Ubijali su Rome, invalide, homoseksualace, poljske intelektualace, sovjetske vojne zarobljenike, pripadnike slavenskih naroda, itd. Uh, nedaj mi Bože tako nešto. Ali kako kaže Major Miletić, tako nešto kod nas se ne može desiti. Mi imamo JNA, u kojoj i sam časno izvršavam sva naredjenja. Naša armija je sposobna da odbrani svaki pedalj ove divne države, kao i svakog pojedinca stanovnika Jugoslavije. Uvijek naglašava da nikome ne smije da fali ni dlaka sa glave. Kao što rekoh, jako je strog i zato ga cijenim, poštujem i volim. Baš sam sretan, što sam dio JNA! Lijep je to osjećaj! Mnogo sam te poželio, ali i ovo će proći. Uh, zaboravih te pitati, možeš li postiti? Znam da je ramazan, te bi ti voljela da s tobom zapostim bar jedan dan. To mi stvarno fali. Majoru Miletiću nebi smio niti spomenuti tako nešto. Takve stvari su strogo zabranjene. Ama šta možeš, kako drugi tako i ja.  Doći će tebi tvoj Elhad ako Bog da, a i moj drug Igor je rekao da će nas prve slobodne prilike posjetiti u Sanici. Pozvao je i on mene u Beograd, što ću naravno i otići. Pa mi smo ko braća!

Ništa novog, niti izmišljenog nije bilo u tom pismu. Sva pisma su bila nabijena i oblikovana čežnjom za domom, te prikazom patriotskog bića: 
Baš sam sretan, što sam i ja bio dio JNA! 
MEDJUTIM!

1991.
Već dolazi do kuliminacije, te ugnjetavanja mladosti, „bratstva i jedinstva“, rat u veliko kuca na vrata zajedničkih republika Jugoslavije! Htjeli mi tada priznati ili ne, rat je već buktao. 
Kako reće Elhad: rat hara tamo gdje sam svoju zakletvu dao, te sam glasno i jasno i još jednom u sebi rekao da ću braniti bratstvo i jedinstvo po cijenu sopstvenog života. 
Uuuuuh! Od koga? Fašista? Od istih ljudi za koje sam spreman bio život dati!!! Bože dragi!
Uistinu rećeno, u to vrijeme u Bosni i Hercegovini, većini ništa nije bilo jasno! Dosta nas se i dalje osjećalo Jugoslovenom i ako smo svjesni bili da je SFRJ već pokidana, ali se nismo niti usudili povjerovati da neko kome smo do jutros vjerovali želi na najružniji način istrijebiti jedan narod. 
Vojnik SFRJ, Elhad Karačić, kojeg nije interesovalo ko je Srbin,  Hrvat, Musliman, Rom ili Jevrej, nastavlja priču tj. svjedočenje, šta se sve desilo muškarcima muslimanseke nacionalnosti u jednom malom gradiću u Bosni i Hercegovini. Do tada se zaklinjao u svetu petokraku, te majoru Miletiću vjerovao kao svome ocu!

“Svjedok istine“
-Elhad Karadžić-

1992.
Ja sam živi svjedok zloglasnog logora Manjača u kojem sam proveo period 
od 26.06 – 18.12.1992 godine. Pomenuti period mog života bih najradije zaboravio ali, lekše ću zaboraviti i sopstveno ime nego patnju duboko utkanu u moj život. Često kad pričam svoju ispovjest te pomenem svoje prezime Karadžić, mnogi se iznenade s obzirom da se isto preziva i ratni zločinac Radovan Karadžić, kojem se već duže vremena na medjunarodnom sudu u Hagu sudi za mnoga zlodjela koja je počinio svojom komandom, širom Bosne i Hercegovine!

Rođen sam u Sanici, zapadnom djelu Bosne i Hercegovine, ca. 120 km od EU granice! Pred sami rat 1992 god., sa svojom trudnom suprugom sam živio i radio u olimpijskom gradu Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine! Dočekavši početak rata u Sarajevu, te mnoštvo ispaljenih granata sa obližnih brda na kojima su bili locirani neprijatelji „vojne i paravojne jedinice“, odlučih da idem u svoje rodno mjesto kako bi posjetio svoju majku i našao joj se pri ruci ako bi je zadesila nedaj Bože nevolja. 
Sanica je bila još prilično mirna, ali sam imao predosjećaj što je u stvari i bila logika da će se rat u kratkom vremenu proširiti duž čitave Bosne i Hercegovine.
No, moje misli su ipak bile uprte ka obavezama i već uhodanoj dinamici življenja koje sam stekao u Sarajevu prije nego što je zapucalo. Ipak sam htjeo da vjerujem da je samo pitanje dana kada će rat prestati, te ću se sa svojom suprugom vratiti našim obavezama u Sarajevo.
Rekoh neprijatelji „vojne i paravojne jedinice“! Da da, „vojne i paravojne jedinice“, ta ista vojska sa kojom sam se i sam zaklinjao prije šest godina, te major Miletić kojem sam vjerovao kao ocu. Možda je i on pucao sa brda. To ne smijem tvrditi jer ne znam. 
Znam da je bila pomješana JNA sa paravojnim jedinicama (bandom koja nesmije da se naziva Srbima)! Predvodili su ih oficiri bivše JNA, pa u tom kontekstu spomenuh majora Miletića. 
Zašto govorim banda koja ne smije da se naziva Srbima? Imao sam i danas ih imam, što starih tako i novih prijatelja Srpske nacionalnosti, sa kojima djelim i dalje svako dobro koje nas uzajamno može obradovati. Moj moto, il si čovjek il nečovjek. Na žalost, drug Igor iz Beograda mi se nikada nije javio. Ne želim da sumjnam u loše namjere. Možda je ćovjek takodje negdje daleko od svog rodnog mjesta, baš kao što sam i ja. Doduše, mene je nevolja dovela tu gdje jesam, gdje dragi Bog dade, pa mi je lijepo.
Petak 26 juna 1992 godine, sjedio sam u svojoj kući u Sanici sa majkom, te uz jutarnju kafu smo razgovarali upravo o nekom ludom (vaktu) vremenu koje je tada zahvatilo Bosnu i Hercegovinu. Iznenada smo čuli jaku rafalnu paljbu, kao i glasno nerazgovjetnu dreku ispred kuće. Moram priznati da sam se prepao, ali nisam htio da moja mati primjeti strah na meni, jer je već vidno bila isprepadana. Mati se uhvatila za glavu, ta sa strahom me upita? Elhade dragi šta ovo bi?!
U istom trenutku, neko na silu otvori vrata kapije na dvorištu!
Ljutitim glasom povika! Svi muškarci  koji su u kući da izađu. Ko ne izađe a nađemo ga u kući, biće ubijen!
Mama isprepadana, pogleda u mene.
Tiho sam rekao, ovo je banda četnićka. Idem izaći, još u nevjerici šta se može desiti i šta će se izdešavati.
Kad sam izašao, preko puta naše kuće na jednoj raskrsnici, vidio sam skup ljudi iz mog komšiluka.
Kako nebi bio na silu priključen skupu komšija, prišao sam i stao uz njih. Ubrzo smo dobili naredjenja da moramo stajati s rukama na ledjima, a glavu oboriti prema zemlji. Nismo se smjeli niti mrdati, kao i pričati medjusobno.
Ti strašni (ne)ljudi, sada na žalost moram naglisiti bili su srpske nacionalnosti. Mene kao i komšije muškarce muslimane su odveli u jedno obližnje srpsko selo. Nakon tri dana su nas strpali sve u jedan šleper i odvezli na planinu Manjaču. 
Za one koji ne znaju, Manjača je planina u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine. Nalazi se na području općina Mrkonjić Grada i Banja Luke, na kojoj je bio smješten zloglasni logor protekloga rata, a u njemu su privodjeni muškarci muslimanske vjeroispovjesti.
Ljeto je. Bilo je jako vruće. Niko od nas nije znao šta se dešava i gdje nas vode. Nismo smjeli upitati gdje i kojom namjerom nas vode, jer večina tih zli (ne)ljudi koja je nas je zarobila, bila je razjarena i divlja. Kad smo došli na Manjaću, ugledao sam žicom ogradjene štale, a u njima mnoštvo već iscrpljelih zatvorenika.
Prije ulaska u logor, na žalost da opet moram naglasiti, srpski vojnici (ne)ljudi su izvršili „ljekarski pregled“!
„Ljekarski pregled“ se svodio na premlačivanje, utjerivanje straha u nas, kojima i dalje ništa nije bilo jasno! Pljaćkali su i otimali sve što bi zadovoljilo njihovu pohlepu.  Procedura koju su oni neprestano vršili, nazvana je „ljekarski pregled“, da bi bila uskladjena sa Ženevskom konvencijom.
Logor Manjača je imao šest štala u kojima su prije boravile krave. U svakoj štali je bilo izmađu 600 i 700 zatvorenika. Svi, ukljućujući i mene smo ležali na betonu i čekali milost ili nemilost srpskih vojnika. Toalet je bio smješten u čošku, a sastojao se od dva bureta. Rekoh predhodno, kad su nas zatvorili u logor bilo je ljeto, a vručine su bile veće od prosječnih. Možete li u opšte da zamislite, pod kakvim nehigijenskim uslovima smo boravili? 
Malo slobodnog vremena kad smo imali, medju sobom smo razmjenjivali 
razne priče i teme. Doticali smo se svojih domova, jednom rječju čežnja za toplinom doma i familije. Stalna glad nas je morila, pa smo se najviše zadržavali na temi, čija žana šta kuha i koji su nam najomiljeniji specijaliteti. Ta tema je vjerovatno dolazila od silne želje za hranom namjenjenom za čovjeka.
U logoru smo jeli dva puta dnevno.
Za doručak smo dobivali pola šolje čaja bez šećera, tanki komad kruha i list slanine.
Za ručak je bio tanjir graha ili riža bez soli i začina, kao i tanka šnita kruha i tako šest mjeseci. Jedne prilike sam računao koliko dana već nisam izašao na VC?!
Tačno 26 dana!
Bio je to jako gadan osječaj. Na momente sam osječao da mi stomak služi za odstranjivaanje neukusne hrane koja se pretvara u beton, a na momente mi je bilo drago, samo da ne idem u pravcu gdje su smještena dva toalet bureta!
Život u logoru je bio stvarno životinjski težak. Dane smo provodili najviše u štali ili hodajući ispred štale. Često smo dobivali batine samo ako se odvojimo i sjednemo na pogrešno mjesto, bez obzira što je to mjesto takodje u krugu logora.
Neki ljudi su jednostavno poludjeli, blaže rečeno psihički oboljeli! Užasno je bilo gledati takve ljude oko sebe, a ne moći im pomoći. Nemoć , jad i bolest je većinu zahvatila. Stalno sam htio da nekome od njih pomognem ali nikada nisam našao recept kako pomoči takvim ljudima, uz to sam imao i prepreku stražara! 
Nakon toga prostruje misli: šta je sa mojom familijom? 
Šta je sa mojom trudnom suprugom?
Šta je sa mojom mamom? 
Da li su u opšte živi?
U takvim momentima sam zatvarao oči i neprestano se zahvaljivao dragom Bogu, što mi je podario snagu da se nosim sa mnogim mukama, optimistično se nadajući da će doći dan kad ću ugledati svjetlost života. 
 
Moj beharu, ko li mi te bere? Drage nemam, da te za mene bere.
Tuga me mori,  ne znam šta zborim od jada!
Kao što rekoh, uvijek sam bio optimista. Svi su već znali moja optimistićna svatanja. Rekoh, nisam imao recept kako pomoći drugima kad je najteže. Ipak moje tješenje je nekad znalo uroditi plodom. Bilo je tu još optimističnih zatvorenika, te smo često od „muke“ pričali viceve. Sjećam se jednog vica kojeg je pričao jedan od zarobljenika, nakon čega smo se toliko smijali da za malo nismo dobili batine od stražara.
Umro neki čovjek, pa mu valja ići na polaganje računa kod Boga!
Bog ga primi, te mu reče: 
Eh sada da vidimo šta si zaslužio tokom svog života, gdje će mo te poslati,
Dali u pakao ili u raj!? Čovjek se u istom momentu trznu te upita:
A šta je sa Njemaćkom? Može li u Njemaćku!?
Dobro se sjećam momenta kad nas je crveni križ po prvi put posjetio. Bio je to august 92. Godine! Registrovali su nas i podjelili nam nekakve kartice. Prvo sam se zapitao, šta ću ja sa ovom karticom i koja je svrha te kartice. U istom momentu sam se dosjetio, pa to može biti izvor spasa, te nas pod nekim registrovanim brojem žele staviti u razmjenu srpskih zarobljenika, za koje smo čuli da ih ima u nekim logorima koje predvodi BiH armija! Moj optimizam je automatski dobio novu težinu, te sam sebi rekao! Elhade sabur, ima spasa! 100% češ biti spašen!
Neki zatvorenici su mislili da sam naprosto poludio, a neki su me tražili kao mehlem za dušu. Od mene su tražili da im pjevam!
Prodjoh Bosnom kroz gradove, al' ne nadjoh srcu mira
jedna stara uspomena, osjećaje moje dira.
Kartica sa kodom koju smo dobili, tj. registracija pri crvenom križu nam je omogućila da se putem pismenih poruka spojim sa familijom. Konaćno sam dobio saznanje da mogu pisati i suprugi! Pisma koja smo pisali ili dobivali, su pisana na ovakvom papiru. 
Autentično pismo iz tog vremena, meni predstavlja muzejsku vrijednost!Na ovom pismu moja supruga mi čestita 29. rodjendan i kaže da nam je kćerka dobro. 
Za rođendan sam potpuno i zaboravio kad sam pročitao, kćerka nam je dobro! Taj osjećaj vam ne mogu opisati. U zloglasnom sam logoru, a osječam se božanstveno! „Pa ja imam kćerku“!
Nakon izlaska iz logora, počeo sam pisati knjigu u kojoj opisujem sjećanja na moju majku, moju suprugu dok sam bio zatvorenik te sve moje muke, patnje i boli koje sam preživjeo sa tih šest mjeseci. Knjiga se zove „SUZE MOJE MAJKE“!
A danas? Na žalost, danas isto ili slično.
Izbjeglice iz Arapskih zemalja vrve balkanom i čitavom Europom. Identična slika Bosansko-hercegovačkog naroda, pa i drugih naroda regiona (bivše Jugoslavija) izmedju 1992 i 1995 godine. Dok je prijašnji razmak između raotova bio ca. 40-50 godina, danas se poprilično suzio, te svako malo negdje bukne! Tako se stvaraju konvoji i konvoji izbjeglica, naroda koji bježe, bježe i bježe!      Kuda?      Samo se pitam        “DOKLE OVAKO“?
Priće kao što je i ova «Svjedok istine» su potrebne prenijeti budućim generacijama, kako bi vrijednovali mir i slobodu ljudskih prava. Umjetnićkim pokretima tjela želim prikazati na moderan naćin «Svjedok istine». 
Oprost žrtve, te priznanje krivice onoga ko je počinio je neminovno. U tom slučaju zajedničko djelovanje će puno bržim intenzitetom doći do cilja. Naglašavam! Nezaboraviti zbog generacija koje dolaze, kako se nikada nikome ni slično nebi desilo.
Autor, idejni tvorac eseja bez kraja, ujedno i kompozitor muzike želi apstraktno sa pokretom, napetošću, vjerovatnočom te mjestimičnim pražnjenjem negativne energije prenjeti svoje emocije gledaocu, tj. slušaoc.

Autor: Jasmin Osmanagić